Minut
Online magazin
0  /  100
keyboard_arrow_up
keyboard_arrow_down
keyboard_arrow_left
keyboard_arrow_right

SPORTSKE NADE: MILENA KAZETA

Iz avantura parka do evropskog zlata

Milena Kazeta, evropska kadetska prvakinja u sportskom penjanju, govori o svojim počecima, ulozi porodice u njenoj karijeri i Olimpijskim igrama kao najvećem cilju

Milan Janković
Ptočitaj

Srpska reprezentativka Milena Kazeta još nije napunila 14 godina, a nedavno je postala evropska prvakinja u sportskom penjanju za uzrast do 15 godina. Zlatnu medalju u težinskom penjanju (lead) osvojila je u francuskom gradu Troa, u kojem se takmičilo nekoliko stotina najboljih evropskih takmičara u mlađim kategorijama.

Milena je ušla u svet sportskog penjanja sa nepunih šest godina, na steni na Zemunskom keju, a zatim je u Penjačkom klubu Beograd počela da osvaja medalje na državnim prvenstvima i balkanskim turnirima. Trenutno sa porodicom živi u Barseloni, gde ima znatno bolje uslove za trening i takmičenja nego u Srbiji. Pre zlatne medalje u Francuskoj, tri puta se pela na pobedničko postolje ne evropskim kupovima: dva puta bila je druga, a jednom treća. U razgovoru za „Minut magazin”, Milena (rođena 30. decembra 2010) govori o svojim počecima, idolima u sportu, ambicijama, ulozi porodice u njenoj karijeri…


Često radim domaći na odmorima u školi, jer kada se vratim kući imam vremena samo za ručak i kratak odmor, obzirom da mi počinje trening… Slobodno vreme koristim da se vidim sa drugarima, sviram električnu gitaru ili se igram sa svojim psom.


Šta za tebe znači zlatna medalja u Francuskoj?

Ovo je za mene bila prva godina u kojoj nastupam na medjunarodnoj sceni, u okviru zvanicnih IFSC takmičenja. Kao najmladja u svojoj kategoriji, zaista nisam znala šta da očekujem, obzirom da je konkurencija izuzetno jaka i da učestvuje mnogo devojčica iz cele Evrope. Posle prvog srebra na Evropskom Kupu u Dornbirnu shvatila sam da mogu da budem u samom vrhu. Svi ti podijumi na evropskim kupovima dodadno su me motivisali i na kraju doveli do krune ove sezone, a to je prvo mesto na Evropskom šampionatu u Francuskoj. Izuzetno sam ponosna na ovu medalju jer je ona potvrda svog uloženog vremena, truda i napornog treniranja, ali i velika motivacija za narednu sezonu.

Da li postoji neko za koga možeš da kažeš da je tvoj sportski idol?

U svet sportskog penjanja ušla sam kao vrlo mala, sa samo pet godina, pa su moji idoli uglavnom penjači. Veliku inspiraciju, ali i podršku, uvek mi je predstavljala naša penjačica Staša Gejo. Pored nje, veliki uzor mi je i Janja Garnbret, dvostruka osvajačica olimpiskog zlata. Takodje, tu je i Austrijanka, Džesika Pilc. Mnogi mi kažu da fizičkim izgledom i stilom penjanja pomalo podsećam na nju.

Zašto sportsko penjanje?

Za razliku od mnogih devojčica koje susrećem na takmičenjima, ja ne potičem iz penjačke porodice. Sportsko penjanje sam otkrila sasvim slučajno, u jednom avantura parku. Od tog trenutka rodila se ljubav prema ovom sportu koja, evo, traje već osam godina. Pre toga sam kratko trenirala umetničko klizanje i ritmičku gimnastiku, ali ništa drugo nije uspelo da zadrži moju pažnju kao penjanje. Već od prvog kontakta sam shvatila da je to sport kojim želim da se bavim. Svaki novi smer za mene je izazov, a svaki TOP koji popnem, naročito na takmičenjima, donosi mi veliko zadovoljstvo.

Kakva je uloga porodice u tvojoj karijeri?

Roditelji mi predstavljaju podršku u svakom smislu. Skoro svakodnevno me odvode na treninge koji traju po više sati, brinu da moja ishrana bude uravnotežena i da na raspolaganju uvek imam najboljeg trenera, fizioterapeuta i sportskog psihologa. Ove sezone sam jedino na njih mogla da se oslonim, za razliku od devojčica iz drugih zemalja koje su na takmičenja dolazile u pratnji organizovanih timova svojih saveza. Jednostavno, bez podrške roditelja sve ovo ne bi bilo moguće.


Najveći cilj koji sam sebi postavila za sledeću godinu je Svetsko prvensvo u Helsinkiju. Najveći san mi je, naravno, učešće na Olimpiskim igrama u Los Andjelesu 2028. godine.


Kako izgleda jedan tvoj tipičan dan?

Sportsko penjanje je naporan i izuzetno zahtevan sport. Treniram pet puta u nedelji po četiri sata u proseku. Tokom pripremne sezone se smenjuju periodi kad treniram snagu i kondiciju sa periodima u kojima više penjem i koncentrišem se na samu tehniku. Pored škole i treninga ne ostaje mi mnogo vremena za druge stvari. Ujutru ustajem rano. Često radim domaći na odmorima u školi, jer kada se vratim kući imam vremena samo za ručak i kratak odmor, obzirom da mi počinje trening. Treninzi su dugi i kući se vraćam kasno, tako da mi ostane samo vremena da večeram i da se istuširam pred odlazak na spavanje. Slobodno vreme koristim da se vidim sa drugarima, sviram električnu gitaru ili se igram sa svojim psom.

Gde treniraš?

Sada živim u Španiji, u Kataloniji. Imam sreće jer u okruženju postoji dosta sala za penjanje. Uprkos tome, često putujem van granica Španije u potrazi za drugim mestima za treniranje. Sale u kojima treniram su komercijalne i ponekad nemaju dovoljan broj teških smerova. Zato sam često primorana da putujem u Francusku ili Austriju kako bi svoj trening učinila što raznovrsnijim i kompletnijim.

O čemu maštaš, šta je tvoj cilj u sportu?

Ove sezone sam se fokusirala na evropska takmičenja u težinskom penjanju. U narednoj sezoni, osim težinskog, želela bih da se oprobam i u bolderu. Najveći cilj koji sam sebi postavila za sledeću godinu je Svetsko prvensvo u Helsinkiju. Najveći san mi je, naravno, učešće na Olimpiskim igrama u Los Andjelesu 2028. godine.