Kada je trka počela, bio je ambiciozan 20-godišnji momak, a kad je prošao kroz cilj, imao je šestoro dece i desetoro unučadi!
Šta se, zapravo, dogodilo u ovoj fantastičnoj priči…
Olimpijske igre u Stokholmu 1912, ukupno pete u istoriji modernih Igara, nastavljale su slavnu tradiciju maratona koja je otpočela na Prvim igrama Atini 1896, na kojima je pobedu odneo grčki vodonoša Spiridon Luis. U ono vreme i sam put na najveću smotru sporta bio je ravan podvigu, pogotovo za takmičare sa drugih kontinenata.
Japanci su imali velika očekivanja od Kanakurija koji je na domaćim kvalifikacijama, godinu ranije, imao vreme koje ga je svrstavalo u red favorita u Stokholmu. Trčanje je za njega bilo način života, pošto je u svom selu Nagomiju (ostrvo Kjušu), svakoga dana trčao duže od pet kilometara na putu do škole. Roditelji su mu bili skromni prodavci sakea.
Trčanje je za njega bilo način života, pošto je u svom selu Nagomiju (ostrvo Kjušu), svakoga dana trčao duže od pet kilometara na putu do škole.
Njegov put iz Japana do Švedske bio je prava odiseja. Putovao je 18 dana, brodom i vozom. Iscrpljen od puta, prijavio se za trku, kao jedan od 68 maratonaca iz 19 zemalja.
Maratonska staza na periferiji Stokholma nije bila laka, a dodatna poteškoća za trkače bilo je neobično sparno vreme za taj grad, čak i u to doba godine (14. jul 1912). Portugalski trkač Fransisko Lazaro na polovini staze je kolabirao i preminuo.
Kanakuri se dobro držao sve do 30. kilometra, a onda je morao da zastane. Jedva je stajao na nogama dok je ulazio u dvorište jedne kuće pored maratonske trase. Ljubazni domaćini su ga poslužili vodom i sokom i ponudili mu da se odmori. Hteo je da prilegne na kauč na desetak minuta, ali se probudio tek narednog jutra. Pošto ga je bilo sramota da se javi organizatorima trke, odlučio je da bukvalno ispari iz Švedske. Niko nije znao ni kada je, ni kako napustio tu zemlju…
Duže od pola veka u Švedskoj vodio se kao nestala osoba. Sve dok ga početkom 1967. godine švedski novinar Oskar Soderlund nije našao jugu Japana, gde je radio kao nastavnik geografije. Na Soderlundov predlog, Nacionalna televizija Švedske pozvala je Kanakurija da se vrati u Stokholm i završi maraton iz 1912, što je on oberučke prihvatio.
Vratio se na olimpijsku stazu 20. marta 1967. Na putu do cilja svratio je u istu onu kuću u kojoj je prespavao 1912. godine. Ugostio ga je sin njegovih nekadašnjih domaćina i ponovo ga poslužio sokom. Ovog puta nije prilegao, već je nastavio ka Olimpijskom stadionu, gde su ga nestrpljivo čekali novinari. Bila je to trka njegovog života.
Kanakuri je tako osvetlao obraz svojoj naciji, a i danas ga nazivaju „ocem japanskog maratona”. Uz sprintera Jahiku Mišimu ostao je upamćen kao jedan od dvojice prvih olimpijaca u istoriji svoje zemlje.