Minut
Online magazin
0  /  100
keyboard_arrow_up
keyboard_arrow_down
keyboard_arrow_left
keyboard_arrow_right

SEĆANJE NA DRAŽENA PETROVIĆA

I deca iz vrtića znaju ko je Dražen

U Draženovom muzeju najviše se traži dres Cibone, pošto hrvatska košarka ne blista, pa ljudi tako odlaze u prošlost,
kaže Draženov bratanac Marko Petrović

Minut
Pročitaj

U igranom filmu Dražen, zasnovanom na karijeri i životu košarkaške legende Dražena Petrovića (1964-1993), njegov bratanac Marko Petrović se odlično pokazao u epizodnoj ulozi, kao Mihovil Nakić, gde su poseban izazov bili horog udarci koji su Nakiću išli od ruke…

Prva ideja bila je da ja igram Dražena, ali kada sam video da ovo nije košarkaški film, već igrani, smatrao sam da bi trebalo da ga glumi neko ko je profi, a ne ja koji nemam nikakve dodirne tačke sa glumom. Tako sam dobio ulogu Draženovog saigrača iz Cibone, kapitena, Mihovila Nakića što mi je bila zaista velika čast. Nisam visok kao on, ali mislim da je sve ispalo ok. Zna se da je njegov trade mark bio horog, a ja sam nekada igrao beka. Bilo je zahtevno na setu, ali sam uspeo da ubacim četiri od pet pokušaja – rekao je Marko Petrović o filmu „Dražen” čija je premijera održana 22. oktobra u Šibeniku, a publika u Beogradu će ga premijerno videti u MTS dvorani, 4. decembra (19 č).

Čast da igra Dražena dobio je glumac Domagoj Nižić (dečaka Dražena glumi Tonko Stošić), a glumačku ekipu čine i Romina Tonković (Draženova devojka Renata), Pavle Matuško (Aleksandar Petrović), Zrinka Cvitešić (Biserka Petrović), Dragan Mićanović (Jovan Petrović), Mile Kekin (Mirko Novosel)… Reditelj je Danilo Šerbedžija, scenarista Ivan Turković-Krnjak, autori i producenti Ivor Šiber i Ljubo Zdjelarević. Film je sniman u Šibeniku, Zagrebu, Njujorku i Nju Džersiju.


Drago mi je da se ovaj film ne bavi striktno košarkom, već mnogo više Draženovim privatnim životom. Kad smo videli scenario, odmah nam se dopala priča. Baka Biserka je najzadovoljnija, a njeno mišljenje je i najvažnije.


Ideja o filmu pojavila se pre sedam-osam godina i normalno, nama kao porodici je veoma drago da je film snimljen. Drago mi je da se ovaj film ne bavi striktno košarkom, već mnogo više Draženovim privatnim životom. Kad smo videli scenario, odmah nam se dopala priča. Baka Biserka je najzadovoljnija, a njeno mišljenje je i najvažnije. Zadovoljni smo i tata i ja – kaže Marko Petrović, sin današnjeg selektora Brazila Aleksandra Petrovića, legende Cibone i nekadašnjeg reprezentativca Jugoslavije.

Marku se posebno dopalo snimanje u kultnoj zagrebačkom noćnom klubu „Salun”, koji je pre duže od pola veka otvoren na inicijativu tadašnjeg predsednika Lokomotive (staro ime Cibone) Pere Zlatara. Najveće pobede Cibone proslavljene su na tom mestu, a zarada od noćnog kluba punila je budžet košarkaškog kluba.

Salun je kultno mesto. Tu smo snimali 13 sati i za mene je to bilo lepo iskustvo. Toliko truda i vremena a u film će ući samo za samo dva minuta materijala! Autori filma su uspeli da dočaraju atmosferu 80-ih godina…


Salun je kultno mesto. Tu smo snimali 13 sati i za mene je to bilo lepo iskustvo. Toliko truda i vremena a u film će ući samo za samo dva minuta materijala! Autori filma su uspeli da dočaraju atmosferu 80-ih godina…


Marko Petrović, koji je i direktor Draženovog muzeja u Zagrebu, kaže da je za njega kao Draženovog bratanca najveća pobeda to i što deca iz vrtića znaju ko je Dražen:

Evo, 31 godinu posle Draženove smrti, svi i dalje pričaju o njemu. U muzej nam dolaze deca iz vrtića kojima su roditelji pričali o Draženu, tako da i ona imaju predstavu ko je on bio. Najlepši mi je osećaj kad mi dođe dete i očima koje se cakle pita nešto o Draženu. Ostaće upamćen kao mlada, uspešna osoba, kao najveći radnik u košarci uz Kobija Brajanta. A obojica su mladi izgubili živote! Strašno!

Na pitanje šta posetioci muzeja najviše traže, Marko Petrović odgovara:

Najtraženiji je ubedljivo dres iz Cibone. Iz razloga što, na žalost, hrvatska košarka nije više na visokom nivou, tako da ljudi traže odlazak u prošlost. Nemamo u ponudi dres Portlanda, jer moja baka nije htela dres iz Portlanda, ostao joj je gorak ukus iz tog vremena jer Dražen tamo nije dobio pravu šansu. A meni je upravo Portland najveći pokazatelj Draženove veličine i neverovatne mentalne snage: MVP iz Evrope ne igra godinu i po dana, a u tim danima trenira još više nego u Evropi. U tom periodu u Portlandu, koji mnogi ne vole, vidim njegov pobednički karakter. Ja sam njegov bratanac. Poredim ga sa tatom i sa sobom. Ja kad ne bih igrao, meni je košarke bio pun kofer. A njega je to motivisalo. Zato je poseban.