Ovih dana, prijatelj mi je poslao link sa neobičnim naslovom MINUTUZVISENOSTI.
Pomislio sam na trenutak, evo ga još jedan od onih koji nemaju puno obaveza i onda šalju tako po nešto. Kako nisam baš poklonik novih društvenih mreža to sam zaboravio taj link bez da sam ga otvorio. Trebalo je da imam sastanak koji je otkazan u posljednjem trenutku.
Sjedio sam razmišljajući kako da upotpunim vrijeme prije nego što budem imao narednu planiranu obavezu. U tom trenutku sam dobio ponovo nešto gdje su ljudi govorili šta bi uradili da imaju „minut za sebe”. Poslušao sam jednog klinca koji je došao iz košarke, a onda još nekog glumca koji je takođe pričao o „svojoj minuti”. Radoznalost me povukla i otvorio sam da vidim šta to pišu ovi iz MINUTUZVISENOSTI.
Nisam odvajao oči od tog linka čitajući priče dok sljedeći sagovornik nije ušao u moju kancelariju. Jedva sam čekao da završim sastanak i da se vratim čitanju „mog novog” linka. Bio sam iznenađen što sam mogao da pročitam obične, interesantne, lijepe, životne priče koje su me oduševile. Sačekao sam kraj radnog vremena i nastavio sam sa čitanjem, a onda sam bio u „šoku” kako je moguće da ovakve stvari još postoje.
Nekako kao da nas je stid i sram što smo normalni i što ne gledamo crno oko nas, što ne mrzimo, što ne pljujemo ili ne otvaramo kanale sa programima koji podstiču na nemoral, preljubu, gadost, lopovluk i sve ono što su mi roditelji kazivali da nije pozitivno…
Priča jedna djevojčica kako želi da osvoji medalju na Svetskom prvenstvu, da ide na Olimpijske igre (kako bih volio da sam bio na Olimpijskim igrama), druga priča se odnosila na Kubu, a malo je sretnika bilo na Kubi pa me i to zainteresovalo. Nakon toga predmet interesovanja bili su najbolji košarkaši iz „kuće slavnih”, priča o filmu o Draženu, dio istorije tenisera Nikole Pilića i njegovih 85 godina je satkano u nekoliko redova prelijepo sročenih, a onda Nebojša Popović – ko ga nije poznavao propustio je mnogo, a tek Beno Hvala čuveni TV reditelj iz onog vremena, pa prof. Vladimir Koprivica, onda Duda Ivković, pa onaj predratni skakač sa skijama ... Puno toga sam pročitao, a onda sam osjetio zadovoljstvo pročitanim tekstovima.
Narednog jutra sam počeo da tražim nove priče i bio sam srećan što sam naišao na nova neobična kazivanja. Nije mi to bilo dovoljno pa sam počeo da razmišljam. Pitao sam samog sebe kako je moguće da u tim tekstovima nisam našao niti jednu zločestost, nisam našao niti jednu političku temu sa pljuvanjem onih drugih, nije bilo ništa za ove ili za one, nisam našao niti jednu ružnu priču o Srbima, Hrvatima, Muslimanima (a sve ih i danas još uvijek volim isto koliko i ove moje „nove”)... o svim onim stvarima čije naslove više neću niti da čitam. Spasavam sebe od svih ružnih priča, pun mi je „kufer” tuge, rata, jada, čemera, stradanja, siromaštva... svega onoga što narušava svakog normalnog čovjeka, a čini mi se da sam jedan od njih.
Baš sam bio srećan što sam vidio da ima još uvijek puno onih normalnih (lično sam uvjeren da ih je daleko više) ali se na javljaju. Nekako kao da nas je stid i sram što smo normalni i što ne gledamo crno oko nas, što ne mrzimo, što ne pljujemo ili ne otvaramo kanale sa svim onim programima koji se bombastično zovu, a podstiču na nemoral, preljubu, gadost, lopovluk i sve ono što su mi roditelji kazivali da nije pozitivno i upućivali me na knjige, muziku i naročito sport.
Foto: AI
Pomislih, vidi svi se oni nešto udružuju i svi oni nešto prave da prevare nekoga, udružuju se na kvarno, zarađuju pare na brzinu, na nešto što meni nije dostupno, a mene su učili da moram da radim i da zaradim ukoliko želim da imam za sebe i svoju porodicu. Mi normalni se ne udružujemo, nama je normalno, svakodnevno što smo takvi kakvi jesmo bez ičega negativnog. Sreća je da imam prijatelje kojih se nikada neću odreći i koji su mi prijatelji dugo, već dugo vremena... Čak i kada se ne čujemo po par mjeseci, kada progovorimo tri rečenice, kao da smo se juče rastali i nekako nastavljamo priču od juče (u stvari nastavljamo tamo gdje smo stali prethodnog puta).
Baš vam HVALA što ste smislili MINUTUZVISENOSTI i što otkrivate obične i lijepe stvari u životu, što pričate o normalnim ljudima, što ste nas podsjetili na uzvišenost i ljepotu istinskog življenja.
I MALI DAR IMA VELIKU SNAGU
Ovih dana u gradu gdje živim je prava ludnica. Kao da ništa više neće da postoji nakon novogodišnjih i božićnih praznika. Oko mene su ljudi različitih nacionalnosti, različitih vjeroispovjesti, različito se zovu, različitih boja kože, ali sve kao da je uhvatila ova novogodišnja i božićna groznica. Nije ni čudo jer su svi mediji okrenuti prema istom i kao da svi žele da zarade u ovom trenutku za sve naredne dane.
Uvijek sam se borio protiv toga. Nastojao sam da budem ljubazan u toku cijele godine, a ne samo 8. marta ili za Novu godinu. Znam da se svi obraduju poklonima pa sam još jednom kupio poklone koje želim da poklonim onima koje volim. Čini mi se da ja to činim i ovaj put iz istih onih razloga kao što to činim i u toku godine, jer one koje volimo treba da pazimo i mazimo stalno, bez da je Božićni praznik ili Nova godina.
U ovom vremenu kada treba da smislimo želje ili da napišemo pismo Deda Mrazu, Svetom Santi, Svetom Nikoli, Božić Bati ili onome ko je zadužen za ispunjavanje zelja... Nisam se odupro mislima i čini mi se da sam i sam dijelom pokleknuo i ušao u tu kolotečinu. Nisam želio da oni koje volim ostanu uskraćeni lijepih misli. Ja sam pokupovao unaprijed sve poklone i poslao sam onima koje volim i za koje znam da će se obradovati. Kupio sam knjige najdražim kolegama na poslu, jednom od njih kačket (sjetio sam se da mi je u junu rekao kako mu se „Stetson” dopada i kako bi ga nosio). On zaslužuje da ga obradujem sa puno većim poklonom od kačketa, ali eto dovoljna je pažnja.
Dva poklona nisam još uručio. Smišljam kako ću to da uradim a da primaoce ne uvrijedim. Znam ja da čistačica nema dovoljno sredstava za život i da radi na dva mjesta kako bi mogla da prehrani porodicu. Kod nas u kompaniju dolazi u jutro prije šest sati, a onda čim završi juri na neko drugo mjesto gdje ostvaruje dodatne novce za život. Ja sam smislio da joj poklonim parfem, znam da ona ne kupuje parfem jer samohrana majka sa troje djece ne može da to učini za sebe. Predložio sam kolegama da sakupimo malo novca i da je takođe obradujemo poklonima za djecu. Parfem bi trebalo da je podsjeti da je žena koja ima puno vrijednosti, a posebno da osjeti zadovoljstvo što je neko pomislio na nju.
Oni su nedavno došli sa Haitija kada je tamo bilo haotično stanje. Imaju šestoro djece i jednu platu. Pitali smo tog kolegu šta bi mu djeca željela za Božićne praznike… Djeca su tražila obične stvari, knjige, jakne za zimu, čizme za zimu…
Prošle godine sam učino nešto što je izazvalo suze i mog kolege, a kasnije i njegove supruge. Oni su nedavno došli sa Haitija kada je tamo bilo haotično stanje. Imaju šestoro djece, a samo jedna plata dolazi u kuću. Pitali smo tog kolegu šta bi mu djeca željela za Božićne praznike. Bio sam i bili smo iznenađeni kada su tražili obične stvari, knjige, jakne za zimu, čizme za zimu… Sve smo to učinili sa zadovoljstvom, a supruzi kolege sam ponovo namijenio parfem kupljen na mom posljednjem povratku iz inostranstva. Prošle godine su i ona i njen suprug plakali, a mene nikada nije upoznala i vjerovatno me neće ni upoznati. Djeca nisu znala da sam ja pokrenuo akciju da i toj djeci učinimo neko zadovoljstvo. Dobro je naravno da to niko ne zna, niti je važno ko je pokrenuo ili dao inicijativu, važno je da smo izazvali osmijeh na licu jednog djeteta ili da smo proizveli nečiju suzu radosnicu.
Ništa ja nisam uradio posebno, a nisam niti imao posebno velike troškove za zadovljstvo onih koje čak niti poznajem. Nije to ništa posebno, ne hvalim se time, eto tek sam htio da vam kažem po nešto. Uostalom, ja znam da mnogi drugi čine takođe pozitivne stvari. Mnogi oko mene su pozitivni i imaju veliko srce.
Čuo sam da u zgradi gdje stanujem postoji neki čovjek, koji se u božićnoj ili novogodišnjoj noći iskrada iz svog stana i zajedno sa suprugom ostavi na brisače za cipele božićne i novogodišnje čokolade sa poznatim likovima za komšijsku djecu. Mnogi su čuli vrisku djece ujutro kada otvore vrata, a onda ta vriska probudi i ostale i kažu da je to pravi novogodišnji koncert vriske, dječije cike, sreće i zadovoljstva koja djeca priređuju. Čuo sam da su se drugi stanari raspitivali šta je proizvelo viku i smijeh djece u ranim satima. Kažu da su njih više takođe priredili iznenađenja komšijskoj djeci, u okruženju ima puno bračnih parova bez djece ili su im djeca daleko pa su svi započeli akciju izazivanja dječijih osmijeha. Važan je osmijeh i radost dječija, a nije važno ko je bio inicijator.
Foto: AI
Bilo mi je žao što i ja nisam u tom vremenu u stanu kako bih i ja učinio nešto slično. Baš mi je žao, ali smisliću nešto za neko naredno vrijeme...
Čuo sam da je neki čovjek napravio neke akcije i da će rezultat tih akcija da bude dolazak četiri grupe dječaka i djevojčica (njih oko pedesetak) u jedan od najljepših gradova na svijetu. Neki su htjeli da mu zahvale na dobročinstvu, a taj čovjek je rekao da je srećan što će mnogi od njih (nešto manje od polovine) po prvi put da lete avionom i što će moći da vide ljepote i drugih gradova osim njihovog. Još vrijednije je što će da susretnu drugu djecu iz evropskih gradova, što će da prošire vidike i što će „morati” da ostvare prijateljstva sa njima. Djeca imaju obavezu da nakon povratka u rodni grad pošalju po makar jednu razglednicu nekom od novih drugara. Koje će rezultate da ostvare na turniru, nije važno, neko i onako uvijek mora da bude prvi a neko posljednji. Međutim, vrijednosti prvog putovanja avionom, dolaska u novu zemlju, susret sa različitom djecom, uspomene, dječije radosti su daleko veće vrijednosti od igara, pobjeda ili plasmana.
Čuo sam da je jedan drugi čovjek učinio kroz svoj posao da je već vise od 500 djece sa prostora bivše nam domovine otišlo u inostranstvo i da su mnogi po prvi put bili u zemljama koje nisu bile one iz okruženja. Taj isti je pomogao mnogoj djeci da vide ono što su do sada samo vidjeli na TV i u meni se javila zelja da mu zahvalim u ime svih nas koji nismo u istoj mogućnosti, da mu kažem obično bravo. Kada sam to učinio, on je bio baš simpatičan i sa osmijehom je upitao „da li biste i Vi tako nešto uradili kada biste imali priliku”.
Odgovor je bio potvrdan, a onda je taj isti proizveo razmišljanje u meni kako bih mogao da učinim nešto što je pozitivno za druge. Kažu da je uvijek srećniji onaj ko poklanja od onoga ko prima poklone. Nekako sam poželio i sam da to budem. Razmišljao sam šta i kako da uradim pa da budem poput onih sa velikom dušom i velikim srcem. Ono što sam do sada učinio napravilo mi je zadovoljstvo, ali mi se čini da sam mogao još više. I hoću još više, vjerujte mi.
NAJBOLJE GREJE „BALKANSKA TOPLINA“
Ovih dana pričam sa prijateljima i oni su mi pričali kako da učinimo (svaki od nas pojedinačno) pa da oni oko nas budu još srećniji. Jedan je kazao običnu stvar, da on podigne ruku zahvalnosti onome ko ga je propustio na pješačkom prelazu. Kazao je da je istina da je obaveza vozača da propusti pješaka, ali podignuta ruka zahvalnosti sa naše strane uvijek izazove osmijeh na licu vozača. Probajte, ja sam već odavno probao i uvijek se lijepo osjećam.
Ovdje gdje živim svi su nekako hladni i nemaju onu našu „balkansku toplinu”. Nije njima komšija najbliža rodbina. Često zaborave da kažu „dobar dan” prije nego što će vas nešto upitati, zaborave mnogi da propuste žene da izađu prve iz lifta ili im neće pridržati vrata, zaboraviće da kažu „hvala”, „molim vas”, „izvolite” ili još puno toga... Rekli smo sebi: „ne možemo da promijenimo svijet, ali učinićemo naš dan ljepšim”. Počeli smo, i sam sam počeo, pa sam veoma zadovoljan rezultatima. Probajte, vidjećete reakciju ljudi, posebno žena sa djecom, starica, koleginica ili stanarki iz iste zgrade. Mnogi će da se iznenade, ali će njih 90 % da pokaže zahvalnost, da se nasmije, da vam kaže neku lijepu riječ. Ako uz to kažete jednoj baki kako je elegantna ili lijepo obučena budite sigurni da ćete joj uljepšati dan. Meni je jedna baka od nekih 85 godina kazala „baš ste ljubazni gospodine, vi ste pravi džentlmen, baš je šteta što sam starija od vas tridesetak godina”, i od tada je ona postala moja omiljena sustanarka. Počeo sam da budem srećniji nego ranije...
Razmislite, pronađite svoj trenutak u kojem ćete moći da učinite običnu stvar i kojom ćete moći da obradujete nekoga, da mu lijepom riječju izmamite osmijeh na licu. Učinite dobar gest, napravite poklon nekom sitnicom ljudima koji su oko vas...
Evo mene na početku MINUTUZVISENOSTI, razmišljao sam o mojoj minuti i zelji da mi život bude još ljepši u svakodnevnici. Sve ovo što sam napisao bilo je sa željom da i u vama probudim u ovim trenucima ono što smo već nekako počeli da zaboravljamo. Razmislite, pronađite svoj trenutak u kojem ćete moći da učinite običnu stvar i kojom ćete moći da obradujete nekoga, da mu lijepom riječju izmamite osmijeh na licu. Učinite dobar gest, napravite poklon nekom sitnicom ljudima koji su oko vas... Ispričajte vašu priču svima nama, učinite da vas trenutak ili MINUTUZVISENOSTI proizvede običnu, ali veliku svakodnevnu stvar i podijelite to sa nama.
Ako sretnete jednog dana inicijatora ovog sajta, kažite mu HVALA i u moje ime. Možda ću jednog dana i sam napisati nešto što će vam se možda (kao čitaocu) dopasti, makar ja nisam vičan pisanju...
Sve ovo što je naprijed napisano, vjerovatno bi mogao da napiše i svako od vas, znam ja da je nas puno više pozitivnih, onih sa toplim srcem i iskrenom dušom. Znam da je svako od vas koji ste pročitali ove redove spoznali da ste i vi tako učinili puno dobroga ili da ste čuli da se u vašem okruženju nalaze oni koji misle na druge i svoj život čine ljepšim i bogatijim dijeleći dobro sa drugima. Zato mi ne zamjerite što neću kazati moje ime, jer na kraju ono nije niti važno, a i onako kažu „imena nisu važna pogotovo ako su lažna”, bitno je da i svaki od vas pronađe svoju „minutu izuzetnosti, uzvišenosti” i da je učini ljepšom, značajnijom, da obraduje nekoga ko će mu se nasmijati.